Nova motivacija za narod: Umesto američkog ambadora, svetsko prvenstvo

GLUPO PITANJE: U vreme dok je još postojala bivša Jugoslavija, Ministarstvo inostranih poslova je imalo svog zvaničnog portparola, a taj je jednom nedeljno držao konferencije za štampu. Uzgred budi rečeno, neki od tih portparola su kasnije, kad Jugoslavija više nije postojala, postajali ministri inostranih poslova svojih novih država.

Elem, taj je portparol imao običaj da nekog od novinara, stalnih izvestača sa tih konferencija, zamoli da mu postavi odredjeno pitanje kako bi se, u interesu države, izjasnio o nekoj stvari.

I novinari nisu oko toga pravili pitanje, budući da je kod postavljanja i drugih pitanja postojala prilična sloboda.

Ta se igra jednom, prema legendi i priči jednog kolege, završila ovako: postavim ja dogovoreno pitanje, a aktuelni portparol će ni pet ni šest nego, a valjda u državnom interesu, “ovako glupo pitanje skoro nisam čuo“. A novinari, propadaše sa stolica.

Ove sam se legende setila jedne decembarske subote, kad je predsednik Srbije nekoliko puta na konferenciji za štampu zavapio kako ga maltene ubiše novinari nerealnim nadama.

„Samo nemojte da mi kažete: sve je naše (na Kosovu, prim.aut), jer to je bajka za malu decu, a bajke sam sa 4,5 godina prestao da čitam“ ili „Naši su mediji prepuni toga da će Tramp sad da slomi kičmu Albancima. Neće“.

A predsednik hoće da mu se gradjani ujutro budu suvi i mirno razmišljaju šta će tog dana da rade.

Neki novinari se posle ove konferencije nisu probudili suvi, ali ko s političarima tikve sadi, upišan se budi, pa valjda su zato novinari, na čak dve subotnje konferencije za štampu,  zaboravili da ih je predsednik tokom poslednjeg vanrednog obraćanja javnosti zamolio da ga, na sledećoj konferenciji za štampu, podsete da im kaže šta on misli o američkom ambasadoru u Prištini!

Ajd’ zdravo!

BOŽIN SAN: Sećam se da je, posle 2000-te godine, tadašnji ministar finansija Boža Djelić stalno govorio da bi narodu trebalo naći neku novu motivaciju, pozitivnu, a jaku kakve su, daleko bile, one motivacije iz 90-tih. Bio je u pravu.

U lenjosti duha svog, postoktobarske vlasti nisu smislile ništa narodu prijemčivije od „članstva u EU“, a tome nisu znali da naprave reklamu ni ličnim primerom ni nekim obećanjem atraktivnijim od „ukidanja viza“. U većini država, većina naroda ionako nikud ne putuje.

Dve decenije je prošlo od Božinog plana, a opštenarodna motivacija je lansirana opet jedne decembarske subote, za mene, iznenada .Srbija će se narednih godina, zajedno s Grčkom, Rumunijom i Bugarskom, pripremati za kandidaturu za evropsko i svetsko prvenstvo 2028. odnosno 2030. godine!

Ludilo. Stvarno.

Bože, da li nas je ovo posavetovao Vladimir Vladimirovič? On zna kakvu je mobilizirajuću ulogu iznutra i objasjavajuću spolja odigralo Svetsko prvenstvo 2018, prvi put organizovano u jednoj istočnoevropskoj zemlji. I od kog su značaja samo ovi mobilizirajući i obasjavajući efekti i za samog Vladimira Vladimirovića i za njegovu Rusiju.

Finansijski rizici su veliki. Ali, poput Rusa, umemo i mi da preskočimo sopstvenu senku. Kad treba.

A koliko razumem, četiri države učesnice u projektu su formirale za uključenje fondova Evropske unije. Jer, pravo rečeno, otkud Grckoj ili nama ili Bugarima po 2,5 milijarde dolara.

Ili je došlo vreme da se mirimo s našim parajlijama. Eno i Putin svoje opet okupio za nove ruske motivacije. Šta se od njih očekuje objašnjava im uz partiju hokeja. Molim, ni Putin koliko juče nije znao ni da stane na klizaljke. Ali, ako je za rodinu… Medjutim, biće povuci-potegni da iz ovih naših istrese kinta… Ali, neka se pripreme.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com